Esej o stanovnicima Opatije i okolice.
Najstariji stanovnici Opatije kažu da je „njurganje“ sastavni dio njihovog genotipa. Zbilja, nigdje u Hrvatskoj niti dalje po Europi ne može se čuti toliko prigovora kao što se može na ulicama ovoga pitomog primorskog mjesta. Pojavom interneta i društvenih mreža, bespuća podataka i mogućnosti, njurganje je poprimilo jednu novu dimenziju. Koristeći tu platformu mnogi naši sugrađani ohrabrili su se i koristeći ustavom zajamčenu slobodu govora počeli sustavno njurgati za sve što se događa u našoj svakodnevici. Često s razlogom.
Porijeklo riječi „njurganje“ nije do kraja rastumačeno. Varijacije na tu riječ koriste se u svim našim narječjima, u svim regijama i mikroregijama Lijepe naše. U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku stoji da „Njurgati“ (nesvršeni glagol) znači negodovati, prigovarati, stavljati primjedbe, pokazivati nezadovoljstvo s čim. Navodi se da riječ dolazi od njemačkog nögeln. Dubrovački lingivst Vojmir Vinja (1921-2007) u svojim Jadranskim etimologijama piše da je ta riječ onomatopeja i nosi jak stilistički naboj, tako da je teško utvrditi etimologiju. Isto – ili bliskoznačnice su: gunđati, brontulati, mrmljati…
Njurgali su tako i prvi stanovnici opatije sv. Jakova, mistični benediktinci. Ovi monasi su u pauzi od molitve i rada pisali svojim pretpostavljenima i žalili se na mletačke pljačkaške pohode i sustavno nametanje latinske liturgije u slavenskim zemljama. Praksu njurganja nastavili su njihovi nasljednici augustinci koji se žale na krađu crkvenog vlasništva od strane kolona, potom isusovci koji žele manje namete. Nakon ukinuća Družbe Isusove kada opatijski živalj postaje vlasnicima svoje zemlje oni nastavljaju s istim navikama te se često prepiru s općinskim vlastima oko komunalnih pitanja.
U svoje vrijeme poznati znanstvenik i istraživač Ludwig Salvator von Habsburgprvi je iznio teoriju o pojavnosti njurganja u Opatiji. U svojem najpoznatijem djelu „Jahtom duž hrvatske obale (1870-1910)“ iznosi zanimljivu teoriju. Za česte glavobolje i promjene raspoložena stanovnika bisera Jadrana zaslužan je lovor i brojni lovorovi šumarci koji niču na svakom kutku pred turističke Opatije. Miris lovorovog lišća, intenzivan poput parfema kojim su se u to vrijeme špricale bečke dame, snažno je djelovao na stanje svijesti domaćeg stanovništva koji su prema brojnim svjedočenjima bili mrzovoljni te bi stalno njurgali.
Rođeni Opatijac i suvremenik intenzivnog razvoja Opatije, Leonardo Tomašić (1880-1973) u svojim bilješkama o povijesti Opatije piše da su najglasniji njurgavci opatijski barkarijoli. Pojavom parobroda, stari pomorci koji su dotada za kruh zarađivali na jedrenjacima, nisu mogli pronaći adekvatno namještenje te su sve češće umjesto na pučinama sinjeg mora vrijeme tratili kod kuće u hladovini stabla lovora i pritom njurgali.Razvojem turizma, pojavila se potreba prijevoza sve većeg broja putnika pomorskim putem te su se razvili novi obrti. Pomorci su sada svojim brodićima o dvije tone nosivosti nazivanih trgetima prevozili robu i putnike za Rijeku i nazad. Put bi, ako nije bilo vjetra trajao i do dva sata, a kada su dvojica članova posade morali veslati, čitav put bi proveli njurgajući. Tomašić prepričava humorističnu anegdotu koja se dogodila deset godina prije njegova rođenja. Pomorski kapetan iz Voloskog je popunjavao posadu svojeg broda i pritom jednom starijem iskusnom mornaru ponudio jedan forint povrh mjesečne plaće (9 forinta namjesto uobičajenih 8) uz uvjet da prilikom putovanja ne njurga. Mornar je nenadanu povišicu odbio jer se nije mogao odreći omiljene razbibrige.
Kada je riječki patricij Higin Scarpa od našeg Opatijca Matije Justija kupio Villu Angiolinu i u njezinom dvoru zasadio prve sadnice iz dalekih krajeva domaći su ljudi njegove dalekovidne ideje ispratili njurganjem: „Porko dijo kakove monade dela ovaj fiuman?“ Kada je Friedrich Schuller iz Društva Južnih željeznice izgradnjom Hotela Kvarner i Kronprinzesin Stephanie (današnji Imperial) udario temelje hrvatskom turizmu, stanovnici tamošnje vasi komentirali su: „Vrah zel i delo kade ćemo sada pobirat lumberi. Neka ti austrijanci gredu va Štajersku i neka tamo delaju hoteli“. Kada su izgrađena moderna kupališta po uzoru na ona s francuske i talijanske obale, Opatijci su govorili: „Ma ča sada oteju ovi prišlići, ča sada rabimo nosit kupaći kostimi kada gremo se ofriškat va more?“ Međutim, nakon početnog njurganja, oni s dubljim džepom prilagodili su se tržištu i uskoro se pridružili izgradnji Opatije kakvu poznajemo danas. Sirotinji je preostalo samo – njurganje.
Netragom su nestala stoljetna naselja starih Opatijaca: Žusti, Hudinovi, Pićaroli, Jelenkina vas, Meltovi…Niti oni najstariji, danas živući Opatijci ne sjećaju se gdje se nalazila pećina Šoplje ili izvor Pizdojka, stijena na Slatini zvana Kršćanova sten ili Račišće na kojemu su se othranile generacije Opatijaca. Nešto mlađi vjerojatno ne znaju da su se na mjestu današnjeg monomentalnog zdanja hotela Admiral nalazije predivne arkade, a na mjestu danas ruševnog Pariza velebna Mandrija. Naši najmlađi sugrađani neće se sjećati pijeska na našem Lidu, igrališta Gorovo, predstava u Kinu Beograd ili šumice iznad nekadašnjeg Komunalca u kojoj su se mnoge generacije nakon škole igrali družine Goonies. Uspomenu na te izgubljene lokalitete održavat će njurganje njihovih starijih sugrađana, baš kao što će ti „klinci“ jednoga dana njurgati za betonom Slatine, igralištem Violica ili igraonicom Panda. Naš grad se razvija, napreduje, grade se novi sadržaji, a o ljepoti Opatije bajne piše se u turističkim publikacijama diljem zemaljske kugle. Njurganje njezinih stanovnika ostaje folklor, dio kulturne baštine koja se prenosi s generacije na generaciju. Katkada s pravom, katkada čisto radi zadovoljavanja nekih niskih pobuda.
Nepregledni lovorovi gajevi posječeni su kako bi se Opatija iz ribarsko-zemljoradničkog mjestašca pretvorila u kolijevku hrvatskog turizma. Od starih barkrarijola/barkajola ostao je samo brončani spomenik u liku Marina Filaferra u Portiću kod galerije Juraj Šporer. Istine radi, stare stanovnike Opatije koji su odrastali u sjeni stabala lovora i pitomog kestena zamijenili su novi stanovnici, doseljenici iz zaleđa Opatije, Istre, Rijeke, Krasa, Slovenije, Austrije, Italije i čitave bivše Jugoslavije. Ono što ih svih povezuje jest – njurganje. Pojavnost njurganja stoga nije rezultat utjecaja lovorova miomirisa, nit je utkana u genotip naših stanovnika već je rezultat kolektivne svijesti i stoljetnog društveno prihvatljivog obrasca iskazivanja negodovanja. Kao zaključak sjetimo se stare Descrtesove Cogito ergo sum (prev. Mislim,dakle jesam)i parafrazirajmo u NJURGAM – DAKLE OPATIJAC SAM.
Možda će vam biti zanimljivo
