Slikar Željan Pavić: “U malo gradova sam osjetio toliko pozitivne energije koliko u Kastvu”

Atelijer Željana Pavića smješten je u starom gradu Kastvu, u Ulici Zakona Kastafskega na zavoju koji vodi prema Lokvini nakon gradske volte. Porazgovarali smo s umjetnikom o njegovu radu, slikarstvu, gradu Kastvu i njegovim potencijalima te nekima od brojnih posjetitelja koje je ugostio u svojem atelijeru tijekom posljednjih godina.

Željan Pavić svakodnevno provodi vrijeme u svome atelijeru – uz dobru muziku, mnoštvo svojih radova, slikarski pribor i nerijetko – uz ugodno društvo. Svojem radu posvećuje barem osam sati dnevno, kaže, a djelomično se i financira od prodaje svojih slika.

U njegovom radno-izložbenom prostoru bili su pjevačica Nina Badrić, televizijska voditeljica Antonija Blaće, glumac Miloš Biković i mnogi drugi, poznati i nepoznati; koje je znatiželja nagnala da istraže Pavićev lik i djelo. Naime, njegov radni prostor otvoren je za sve posjetitelje, te se mnogi koji posjete Kastav odluče unutra zaviriti.

Željan Pavić rođen je u Rijeci 1952. godine i diplomirao je likovnu umjetnost na Pedagoškoj akasemiji 1977. godine. Aktivno izlaže u zemlji i inozemstvu, a već neko vrijeme posvećen je apstraktnoj seriji radova “Ispod Površine” nedavno predstavljenoj u Galeriji Juraj Klović.

 

Kako je imati atelijer u Kastvu?
Budući da sam, spletom okolnosti, na tako dobroj poziciji za atelijer, ljudi ulaze i prodam slike. Ja sam zadovoljan. U Kastvu nije toliko prisutna fluktuacija ljudi, koliko u nekim drugim gradovima, kao što su Poreč, Rovinj… Ja nemam slike sa suvenirskom pričom – za dva, tri eura ili za 10, 20, 30 kuna. Tako da, kada prođe autobus s turistima, oni kod mene nemaju što uzeti. Kod mene dolaze ljubitelji umjetnosti, ljubitelji starog grada; oni koji ga obilaze, vide atelijer i spontano uđu unutra iz znatiželje. Neki naprave kemiju s nekom mojom slikom, pa je onda odluče kupiti.

“Kažu da u umjetnosti ili ostvariš kemiju s nekom slikom ili ne ostvariš. I u životu s nekim čovjekom napraviš kemiju ili ne. Ako ne, ne znači da je to loše niti da je ta osoba loša. Možda će netko drugi s njom imati kemiju…”

 

Imate li potporu grada i na koji način vam grad pomaže?
Grad potpomaže na način da otkupljuje slike od nas (umjetnika koji u Kastvu imaju svoje prostore za rad). Ja donekle živim od toga; sama znaš kakve su penzije. Oni te slike onda poklanjaju partnerima Grada, gostima koji dođu u posjet…

Recite nam nešto o svoj seriji radova “Ispod Površine”.
Što bi to značilo kada bismo zagrebali ispod površine samih sebe? To je traženje mene samog ispod površine, kao i traženje onih koji prepoznaju da imaju neku kemiju s mojom slikom – da zagrebu dublje u sebe. To je poticanje samoga sebe i svakoga drugoga da pronađe ono nešto dobro u sebi. Veliki sam pristaša priznavanja različitosti. Nismo svi isti, drugačiji smo; i po boji kože, i po vjeri, i po spolu, po svemu. Treba poštivati priču o drugačijem. To je kod mene karakteristično i poznato. Kad nosim tenisice, nosim dvije različite. Nosim jednu crvenu, jednu bijelu, ili jednu plavu i jednu bijelu. Na Međunarodni dan Downovog sindroma nose se različite čarape, ali ja nosim različite čarape tijekom cijele godine. Mržnja, ratovi i sve gluposti koje se događaju u svijetu nemaju smisla. Ja sam generacija Woodstocka, pa samo ljubav… (smijeh)

“Obilazim likovne kolonije gdje se družim s umjetnicima iz cijeloga svijeta. Rusije, Turske, Moldavije, Egipta, Izraela… Umjetnici nemaju barijere. Za njih je cijeli svijet – jedan svijet. I osobno smatram da su umjetnici ti koji moraju graditi mostove, tamo gdje su srušeni.”

Što mislite o ideji da se organiziraju likovne kolonije u Kastvu?
Kastav ima potencijala za takve stvari. Međutim, to bi značilo da se osam likovnih umjetnika ovdje dovede na tjedan dana; da oni ovdje žive i rade te da su rezultat toga vrhunska umjetnička djela koja će ovdje ostati. Za to bi trebalo osigurati im smještaj, hranu, materijale… Postoje neke ideje s Gradom da se napravi nešto slično, a vidjet ćemo hoće li Grad imati za to sluha. Kastav ima Kastafsko kulturno leto s puno kulturnih događanja svakog ljeta i Kastav dosta ulaže u kulturu – izložbe u Sv. Trojici, pa onda cijelo ljeto događanja na Crekvini. Do sada je Kastav zaista imao sluha za kulturu.

Neki uspoređuju Kastav s Grožnjanom i kažu da bi mogao postati umjetničko središte ovog dijela Kvarnera. Što mislite o tome?
To bi bilo lijepo, ali mislim da nije moguće. To može reći netko tko ne poznaje povijest Grožnjana. Grožnjan je bio napušten gradić i onda su se u jednoj fazi tamo počeli doseljavati umjetnici, živjeti tamo tijekom ljeta i uređivati si prostore za život. I onda je u jednom trenutku država omogućila tim umjetnicima da otkupe te prostore. Oni su onda tamo ostali živjeti i raditi. S druge strane, u Kastvu su sve privatni prostori i kuće. Ovaj atelijer je u mojem vlasništvu. Ovdje bi umjetnici trebali iznajmiti ili kupiti prostor za rad, a onda ako tu misle djelovati, i za život. Grad ne može toliko financijski pomagati.

Jedno vrijeme postojala je dobra inicijativa organiziranja Miće i Vele likovne radionice…
Radionice Ex Tempore preko ljeta su bile organizirane kao vikend zajedničkog slikanja i stvaranja u Kastvu – za djecu i za odrasle. Na kraju svakog tog događaja su se dodjeljivale nagrade. Ex Tempore radionica još ima po Istri. To je u Kastvu organizirala Turistička zajednica, no sada već par godina toga nema. Bilo bi lijepo da se s time opet započne.

Što vas je privuklo Kastvu?
Prije svega – pozitivna energija. U malo gradova sam osjetio toliko pozitivne energije kao u Kastvu. Živio sam u Rijeci i u jednoj životnoj fazi kad su djeca odselila, završila studij, žena i ja odlučili smo doći ovdje. To je bila ljubav na prvi pogled. Ta okolina se odražava i na moje radove, strukturu enformela – te teksture, grebanje, osjećaj starih zidova na nekim slikama… U Kastvu pronalazim inspiraciju za to. Postoji legenda da sve što je u ovom gradu negativno, odlazi negdje podvodnim vodama. I to nije samo moje mišljenje, puno ljudi koji posjete Kastav kažu da osjete nevjerojatno pozitivnu, posebnu energiju u ovom gradu.

Kako vidite budućnost Kastva što se tiče kulture, turizma i razvoja u svakom smislu?
Gledano kulturalno i turistički, mislim da će se Kastav sve više razvijati. Kastav ima jednu specifičnost. Ima tu jednu staru jezgru, ima puno kulturnih događanja preko ljeta i ima šetnicu u šumi u blizini mora. Šuma preko ljeta, na visokim temperaturama, fenomenalno dođe. Kastav ima budućnost za ljude koji vole takve stvari. Turizam se modernizirao i nije sve više samo popit’, pojest’ i ležat’ na suncu, traže se neka druga događanja. Ljudi danas vole otići negdje kvalitetno napuniti baterije lijepim stvarima. Kastav ima dušu, a kada imate dušu tu je i sloboda – koja omogućuje daljnji razvoj. Mislim da će grad sve više i više napredovati i usavršavati se. Siguran sam da će Kastav ubrzo zablistati u svom pravom svjetlu.

Imate li poruku za mlade umjetnike?
Rad, rad i samo rad. Bez rada nema ništa. Možete imati nevjerojatan talent. Ako malo radite, ništa od vas kao umjetnika. Možete imati malo manji talent – ako puno radite, bit ćete pristojan umjetnik. Mladi umjetnici završe Akademiju i izađu s jednom malom “greškom” – kad dobiju diplomu u ruke, svi misle da su već veliki umjetnici. Smatram da još puno rada ima pred svima njima. Taj jedan spoj talenta i velikog rada – stvara “luđake”; koji su sada u nekom podrumu za koji mi niti ne znamo, nismo za njih čuli i ne vidimo ih; tek će vrijeme pokazati gdje su, što su i jesu li zapravo ispred svoga vremena.

Misao za kraj?
Velika je razlika kada slikate nešto za sebe ili slikate nešto za prodaju. Ako radite da biste prodali, onda ste prvenstveno prodali samoga sebe. Svi koji jure za novcima, nikad ih neće stići. A trud će se prepoznati ako je u rad uložena ljubav. Sve drugo u životu je lažno, sve kratko traje. Ono što je dobro će ostati vječno. Sve ovo drugo– ništa od toga. Umjetnik ima najveće bogatstvo – slobodu.

 

Razgovarala: Jelena Ratko