Diana i Rajko Črnjarić imaju veliko srce

Više od 20 godina pokušavali su dobiti vlastito dijete, no bez uspjeha. Promijenili su svoj životni cilj i postali udomitelji dvogodišnjaka, a sreća je htjela da ga, unatoč dugotrajnom procesu i zahtjevnoj administraciji, i zakonski posvoje- priča je to koju donosi 24 sata.

Diana i Rajko Črnjarić godinama su pokušavali postati roditelji, a nakon desetljeća čekanja odlučili su udomiti dijete. Nije bilo važno koliko je staro, je li muško ili žensko, koje je vjere ili nacionalnosti, važno je samo bilo da u njihov dom stigne dijete. Postupak nije bio jednostavan, no želja da u stanu trčkaraju nečije nogice bila je jača od svih pravnih procedura koje su ih na tom dugotrajnom putu čekale.

Silno su željeli djetetu darovati topli dom

Diana i Rajko u trenutku odluke da postanu udomitelji bili su u zrelim godinama – ona je imala 52 a on pet više. Prema zakonu, to je na samom kraju dobne granice za udomljavanje, no činjenica da bi to mogla biti eventualna prepreka nije ih spriječila da barem pokušaju.

– Za udomljavanje smo se zainteresirali preko novina. Privukao nam je pažnju članak pod naslovom ‘Udomiti dijete može svatko tko ima veliko srce’ . Tekst je ujedno bio poziv na tribinu koja je trebala biti tih dana u Lovranu. Muž mi je predložio da odemo vidjeti o čemu je zapravo riječ. Čuli smo mnogo korisnih informacija, od pravnih aspekata do promišljanja socijalnih radnika o koristi koje pružaju udomiteljske obitelji. Ono što nas se najviše dojmilo bilo je svjedočenje udomitelja.

Priče običnih ljudi koji su nesebično otvorili vrata svog doma i prigrlili one kojima je bila potrebna ljubav, dom, mama i tata, riskirajući da to dijete može u svakom trenutku otići k biološkim roditeljima, jer to zakon omogućuje, toliko su nas se dojmile da smo odlučili postati dio tog svijeta – kaže Diana.

Prvo su ponudili pomoć udomiteljima iz Udruge udomitelja Primorsko-goranske županije DAMDOM, ne očekujući ništa. Odlazili su redovito na sastanke udruge, uključili se u sva događanja, dijelili darove djeci, vodili ih na izlete i dežurali s udomiteljima na štandovima. S vremenom su se prijavili Centru za socijalnu skrb Rijeka sa željom da i oni postanu udomitelji. Nakon edukacije dobili su licenciju i nedostajao je još onaj najvažniji korak – dijete.

Prvi susret s Tomislavom

Mjeseci su prošli od dobivanja licencije do poziva iz Centra za socijalnu skrb. Nazvala ih je socijalna radnica i rekla da dvogodišnje dijete treba obitelj.
– I dan danas, kad se sjetim tog trenutka, počnem plakati od sreće. Nismo mogli vjerovati da se to događa. Napokon, nakon dugotrajne procedure i još duljeg iščekivanja i nestrpljenja, došli smo na korak do toga da postanemo roditelji, makar zamjenski. U Dječji dom Opatija otišli smo sa psihologinjom. Tomislava je dovela odgojiteljica, bio je mali i lijepi dječak koji je posramljeno stajao. Izljubili smo ga, a na njemu se vidjelo da mu je neugodno. Nije znao tko smo, polako smo se sprijateljili i počeli se igrati. Družili smo se oko dva sata, a na rastanku me stisnuo jednom ručicom oko vrata, a drugu šaku čvrsto je ugurao u moju. Taj trenutak neću zaboraviti dok sam živa – ispričala je Diana.

Gradili smo svoj odnos sat po sat

Diana i Rajko u Dom za nezbrinutu djecu došli su i sljedeći dan. Tomislav je bio opušteniji, a odgojiteljica im je kazala kako je prethodnu večer plakao zbog rastanka s njima.

– Igrali smo se opet u dvorištu, nosili smo mu igračke, razgovarali, smijali se, grlili… Prilagodba je trajala, a mi smo svoj odnos gradili sat po sat, dan po dan. Spajale su nas nove situacije, u kojima smo postajali sve više bliskiji. Nakon završetka zakonske procedure prilagodbe i upoznavanja, koja je za nas trajala cijelu vječnost, a zapravo zakonski samo tri mjeseca, došao je dan kad smo ga napokon doveli kući. Uletio je kroz vrata i počeo trčati. Sve mu je bilo nepoznato – kućanski aparati, zajednički ručak u obitelji, kupanje u velikoj kadi, svemu se čudio, sve je htio probati, trajalo je to dugo. Njegov je svijet bio toliko skučen da mu je i običan luster predstavljao atrakciju – prisjeća se Diana prvih dana zajedničkog života.

Strpljenje i ljubav su ključni

Nakon dolaska u dom udomitelja Tomislav se nije odmah snašao. Navečer se protivio spavati sam u svom krevetu, pa su spavali svi troje zajedno. Jedna od karakteristika razvojnog ciklusa dvogodišnjeg djeteta jest protestiranje, o čemu je dostupna mnoga stručna literatura. Kod Tomislava se ta faza poklopila s dolaskom u novo okruženje, a pokazivao ju je odbijajući hranu.

– Nije htio jesti. Poslije smo to protumačili kao odraz njegova otpora prema promjenama. Trajalo je to podosta, imali smo velikih problema, no nakon dva mjeseca, kad je krenuo u jaslice, polako je počeo jesti. Mnogo smo razgovarali, uvjeravali i stvari su krenule. Svakim smo se danom sve više upoznavali i uvažavali, a postupno se stvorila privrženost i ljubav prema nama. Trudili smo se nadoknaditi sve što smo do tada propustili – i on i mi. Nije bilo lako, bilo je teških trenutaka, ali smo ih prevladali, a uspjeh je ono što ih čini lijepom uspomenom – prisjetila se Diana.

Susreti s biološkom majkom

Tomislav je u Dom za nezbrinutu djecu stigao odmah nakon rođenja. Prvih godinu dana s njim je boravila i biološka majka, kako propisuje zakon. Nakon toga majka je morala napustiti dom, a zbog okolnosti u kojima se nije mogla skrbiti za dijete Tomislav je ostao u domu. Biološki otac nikad ga nije priznao, a s majkom se viđa i čuje i danas. Majka je dala i pristanak za posvajanje.

Dvije godine nakon udomljavanja Dianu i Rajka kontaktirao je Centar za socijalnu skrb i pitao bi li Tomislava posvojili. Centar je tijekom statusa udomljavanja procijenio kako je u interesu djeteta daljnji korak posvajanje s obzirom na to da se majka nije mogla brinuti za njega.

– Bili smo izvan sebe od sreće. Proces posvajanja zahtijeva ponovno prolaženje edukacija koje propisuje zakon i zadovoljavanja raznih uvjeta. Nama je bilo utoliko lakše jer je Tomislav već bio udomljen. Dali smo mu naše prezime i izvadili novi krsni list, na kojem smo muž i ja upisani kao roditelji. Nemamo kao prije, u statusu udomitelja, obvezu kontakta s biološkim roditeljem, ali trudimo se da to nikako ne zanemarimo – ni kontakte s majkom, kao ni i sa starijom sestrom i bratom. Dok je bio udomljen, svaki smo ga tjedan vodili na susret s biološkom majkom, danas Tomislav ima mobitel, pa se mogu i čuti – kaže Diana te dodaje kako Tomislav zna da ima dvije mame.

 

– Sve što je proživio u životu, mislim da ga je osnažilo i dalo mu jak osjećaj za empatiju. On je normalno, veselo dijete, puno ljubavi, spreman je svakome pomoći. Ide u treći razred, vrijedan je, odličan učenik, društven i omiljen među vršnjacima. Vozi bicikl, trenira plivanje i obožava zabave koje mu tata priredi. Naš je dom prepun obaveza, događanja, veselja, zabave, druženja i svega što je potrebno jednoj sretnoj obitelji, a što smo mislili da nikad nećemo imati. Želja nam se nakon toliko godina ostvarila, a usrećili smo i ovo predivno dijete koje sad imamo – ispričala je Diana i dodala kako lijepe priče postoje, samo treba imati pozitivan stav i nikad ne gubiti nadu.

Izvor teksta i fotografija: Jutarnji list

https://www.24sata.hr/native-sadrzaj/snaga-zelja-i-trud-tomislav-danas-ima-nase-prezime-ali-i-dalje-vida-biolosku-majku-730475?fbclid=IwAR1p7tHieCCKKmDchkFsEmcSe_jYpnDcD6Pe9QsP-76XO_w5iAWltePinZA