«U slučaju požara, nazovite 193!» rečenica je koju zna svako dijete. Međutim, rijetko kada netko uistinu okrene taj broj. Hvala Bogu, složit ćemo se svi. U slučaju da je netko ipak primoran to učiniti, s druge strane linije donedavno je bio ugodan – umirujući glas opatijskog vatrogasca Đanija Gržinića.Nakon više od tri desetljeća rada u opatijskoj Javnoj vatrogasnoj postrojbi, ovaj pedesetdevetogodišnji vatrogasac iz Svete Jelene, sela na zapadnim granicama Primorsko – goranske županije, odlazi u zasluženu mirovinu. Kolege i prijatelji za njega imaju samo riječi hvale: pouzdan, vrijedan, marljiv, hrabar i u svakoj je situaciji znao što treba učiniti. U svojoj dugogodišnjoj karijeri bio je vatrogasac – operativac, uvijek na «prvoj crti bojišnice» kako bi mnogi rekli. Bio je dobar poznavatelj terena, svih šumskih puteva, staza i grebena na istočnim padinama Učke. Poznavao je svaki pedalj guste šume iznad svojega rodnog mjesta ponad Mošćeničke Drage. Posljednjih je godina radio kao telefonski operater u svojoj smjeni i uvijek bio prvi koji bi saznao za požar i rasporedio kolege. Iako za sebe to nikada neće reći, Đani Gržinić bio je heroj i kao takav otišao je s prvim danima 2019. bez prevelike pompe u mirovinu. Dok političari u mirovinu s prigodnim darovima ispraćaju razne direktore, pročelnike, predstojnike i ostale uglednike, Đanija su u mirovinu ispratili njegovi kolege vatrogasci s kojima je uvijek dijelio i dobro i zlo. Posjetili smo ga u vrijeme odrađivanje njegove posljednje – noćne smjene i porazgovarali o svemu što je doživio i kako će provesti umirovljeničke dane.
Kako to da ste se odlučili postati vatrogasac?
Zapravo, u mladosti sam završio Ugostiteljsku školu te sam šest godina radio kao kuhar u hotelu Marina u Mošćeničkoj Dragi i nekim drugim restoranima. Jednostavno mi se tada ukazala prilika, dao sam molbu i primili su me. Potom sam se prekvalificirao i stekao zvanje vatrogasca. Sjećam se datuma kada sam počeo raditi u opatijskim vatrogascima. Bilo je to 16. rujna 1986.
Dakle već ste 32 godine u vatrogascima. Sigurno je tu bilo mnogo teških intervencija. Što Vam je posebno ostalo u pamćenju?
Bilo je tu stvarno jako mnogo događaja koje bi trebalo istaknuti. Ali ako baš moram izabrati jedan, onda je to svakako požar na Sisolu i Učki sredinom devedesetih godina kada smo na terenu bili puna dva tjedna. Bilo je to stvarno jako naporno.
Danas Vam je posljednji dan na poslu. Kako se osjećate?
Evo, nakon 38 godina «čistog» staža, odnosno 46 godina beneficiranog radnog staža danas je došao kraj. Jako sam ponosan na svoju karijeru. Sada se samo trebam priviknuti.
Ispratili ste mnoge Vaše kolege koji su prije vaš otišli u zasluženu mirovinu, dočekali ste mnoge mlađe kolege. Što se izmijenilo svih tih godina. Usporedite vatrogastvo nekada i sada.
Izmijenilo se jako mnogo toga. Pogotovo u tehničkom smislu. Dobili smo nove strojeve, nova vozila prilagođena potrebama modernog vatrogastva. Teško je usporediti vatrogastvo nekada i sada jer su razlike ogromne. Napredak je u svakom smislu. Osim tehničkog djela, vatrogastvo napreduje i u onom kadrovskom djelu. Mlađi dečki koji nam dolaze su obrazovani, imamo mnogo inženjera i fakultetski obrazovanih vatrogasaca na rukovodećim pozicijama. O svojim mladim kolegama mogu reći samo sve najbolje. Osim što su obrazovani i stručni u svom poslu, oni su i ponosni na svoje zanimanje. Biti vatrogasac je plemenito i časno zanimanje.
Biste li mladim ljudima preporučili da postanu vatrogasci?
Preporučio bi. Kao što sam rekao to je humano zanimanje i poručio bih svim mladima koji imaju takve afinitete da se aktiviraju putem svog DVD-a i tako traže stalno zaposlenje u vatrogascima. Posebno bih tu pozvao mlade iz moje Mošćeničke Drage da nam se priključe.
Postoji li nešto što u vašoj bogatoj karijeri niste ostvarili, nešto za čime žalite?
Ne. Stvarno ne postoji. Jako sam zadovoljan sa svime u posljednje trideset i dvije godine. Vrijeme mi je brzo prošlo.
I što sada, nakon svih tih godina u opatijskim vatrogascima…
Slijede umirovljenički dani, ali ne smijem se opustiti. Život ide dalje. To je sve normalan proces. Mirovina nije kraj nego samo nastavak života. Posvetit ću se svojim hobijima. Imam za urediti svoju kuću. Možda se posvetim i turizmu. Mnogi ljudi u mirovini rade više nego što su za radnog vijeka.
Planirate li ostati u vatrogastvu?
Ostat ću aktivni član svog DVD-a Sisol iz Mošćeničke Drage. Vatrogasci su kao jedna velika familija. Ne možeš samo tako napustiti obitelj. Ako me budu trebali, ne daj bože za kakvu intervenciju, naravno da kolege mogu računati na mene i naravno da ću se priključiti.
Pasionirani ste ljubitelj sporta, posebno nogometa. Svoje kolege, prijatelje i poznanike znate razveseliti i komentiranjem utakmica…
Jako volim sport, pogotovo komentiranje nogometnih utakmica. Mogu čak kazati da je to moj talent. Čitav život imam afiniteta prema tome. U travnju 1994 –te sudjelovao sam u TV-show na Hrvatskoj radioteleviziji «I ti možeš postati komentator» gdje sam pokazao svoje umijeće. Voditelj emisije bio je još uvijek aktivni sportski novinar Ivica Blažičko. Bilo je to nezaboravno iskustvo.
Možda će vam biti zanimljivo
